Ilustracija iz knjige "Balkangreuel" (Užasi Balkana)
S ciljem da u potpunosti ponize srpski narod, sa zapada je stigla teorija da Srbi imaju puno turskih gena. Ovu teoriju potpomogli su domaći izdajnici i pristalice Bečko-berlinske istorijske škole, te pojedini narodi u okruženju.
Le Droit du Seigneur (Pravo gospodara), Jules Arsene Gardier
Pravo prve bračne noći je izraz koji u svom najširem značenju označava običaje da vlastodržac na području kojim je vladao može upražnjavati seksualne odnose sa ženama koje pripadaju nižim klasama, odnosno koje se prema njemu nalaze u podčinjenom odnosu (podanici, kmetovi).
U užem smislu se označava tadašnja praksa u srednjovjekovnoj Evropi, pri čemu se koristi latinski izraz ius primae noctis (doslovno: "pravo gospodara").
Pravo gospodara, slika Vasilija Polenova iz 1874. godine
Teorija da su se Srbi znatno izmiješali sa Turcima je podmetačina koja je došla sa zapada. Interes im je bio da što više razjedine i zavade srpski korpus. Ovom i sličnim teorijama uspjeli su da razdvoje Srbe muhamedanske vjeroispovijesti (kako su se oni sami do skoro predstavljali) i Srbe pravoslavace. Ovo je nastalo dijelom i na lažnoj teoriji "prava prve bračne noći” kod Turaka.
To pravo je zaista postojalo, ali u zapadnim zemljama, a najčešće kod ugarskih i njemačkih feudalaca u srednjem vijeku. Institucija prava prve bračne noći je izum zapadnog feudalizma, ali u Turskoj nikada nije postojala.
Kod Turaka pravo prve bračne noći nije bilo nikakvo pravilo.
Jedini za koga se pouzdano zna da je ovo praktikovao, i to u kratkom vremenskom period, bio je Kučuk Alija, dok je vladao na Rudniku. Međutim, Kučuk Alija nije bio Turčin, vec Srbin, koji je prešao u muhamedansku vjeroispovijest. To znači da ni on nije prenosio turske gene.
Ilustracija iz knjige "Balkangreuel" (Užasi Balkana), izdate 1909. godine u Beču, koja je zapravo portfolio od dvanaest velikih litografija sa eksplicitnim prikazima seksa i brutalnog silovanja hrišćanskih djevojaka koje su Turci činili u svojim pohodima po Balkanu
Kao uvod ovim slikama dat je tekst na pet stranica koji detaljno opisuje kako je Balkan oduvijek bio stanište divljeg, etnički pomiješanog i međusobnog zavađenog svijeta spremnog na najrazličitije brutalnosti.
Što se silovanja tiče, toga je doduše zaista bilo, ali uglavnom od strane akindžija, delija i janičara, koji su svi od reda, sa malo izuzetaka, bili Srbi. Masovnih silovanja je bilo samo tokom haosa i ustanaka, jer je centralna vlast u Turskoj bila čvrsta, i u zemlji je morao da vlada red.
A kako su se Srbi, a naročito Srpkinje, odnosili po pitanju silovanja u to vrijeme, evo dva primera.
Poznat je događaj iz Drobnjaka i Pive prema kome je, poslije crnogorske pobune i ubistva Smail-age Čengića (5. oktobra 1840.), turska kaznena ekspedicija silovala sve živo ženskog roda. Crnogorci su odlučili da se ubije svako dijete rođeno devet mjeseci poslije najezde. Povinujući se odluci, majke su same donosile novorođenčad i davale ih u ruke saplemenici koja ih je vazanih očiju davila omčom, uz riječi: „Neka se zatre sjeme od pogani i nekrsta.“
A poslije sloma Prvog ustanka, oko 50 žena spazivši da dolazi turska vojska, našlo je svojevoljno izabranu smrt u talasima Save. Očivici su kasnije svjedočili da su se držale za ruke i pjevale odlazeći u smrt.
Pravi Turci koji su na našim teritorijama bili uglavnom činovnici, zaista su u harem uzimali Srpkinje i držali ih kao konkubine, sa njima su imali i djecu, ali, poslije povratka sa zadatka su ih vodili sa sobom u Tursku.
Turci su svake godine uzimali danak u krvi. Birali su najljepšu i najpametniju djecu. Hiljade djece godišnje odvodili su u Tursku.
Danak u krvi iz palate Topkapi
Gravura prikazuje kako su dječaci otimani od porodica i odvođeni da odrastu u zatočeništvu da bi kasnije postali elitna vojska Osmanskog carstva.
U Turskoj ima sela gdje se i danas govori srpski. U 19. vijeku bio je veliki talas iseljenja naših muslimana iz Raške u Tursku.
U izvještaju Društva srpsko-turskog prijateljstva “Inat” kaže se da u Turskoj živi devet miliona Srba koji i dаn-dаnаs govore srpski i svаko od njih znа koje je prezime porodicа nosilа i kojа je krsnа slаvа kuće bilа. A, ko zna koliko još živi onih koji su svoje poreklo zaboravili.
Dragan Milosavljević, predsjednik "Inata" kaže: Jednom sam rekao jednom profesoru iz Ankare da je dovoljno što su nas jahali više od 400 godina, a on mi je odbrusio: "Pitanje je ko je koga tu jahao, vi Srbi ste imali izvršnu vlast kao veliki veziri, kakvi sultani!" Tako je samo u periodu od 1543. do 1612. godine, Srbija doprinijela vođenju carstva s 13 velikih vezira, sedam njihovih zamjenika, 23 vezira, osam admirala (kapudin-paša), brojnim guvernerima provincija s bezbroj velikih defterdara (šefova finansija) i najviših administrativnih službenika. Prva velika migracija Srba u Tursku odigrala se u vrijeme Berlinskog kongresa.
Ilustracija iz knjige "Balkangreuel" (Užasi Balkana)
Naša istorija prećutala je da su na prostorima turske imperije u službenoj upotrebi bila čak četiri jezika: turski (za svakodnevne razgovore), arapski (jezik religije jer je njime napisan „Kuran“), persijski (književni jezik) i srpski, kao jezik diplomatije i vojske. I sultani su govorili srpski jer se smatralo da su neobrazovani ako ne govore ovaj jezik.
Danas se sa istorijskog i genetskog stanovišta može reći: Nisu Srbi Turci već su bar 10 odsto Turaka Srbi, pošto je godisnje oko 10.000-15.000 ljudi iz srpskih zemalja odvođeno u Tursku što kao janičari, što kao robovi ili žene za hareme.
Istorijski je dokazano da su čak sedam sultana bili sinovi Srpkinja.
Pa ko onda ima čije gene?
Srpska rasa je većinom dinarska, autohtona, visokog rasta, izdužene lobanje i visokog čela, uglavnom crne ili tamne kose, crnih ili smeđih očiju. A Turci su mali, zdepasti, okrugle glave i niskog čela. Jedina je sličnost u boji kose i očiju.
Miješanja sa Turcima je svakako bilo. Nemoguće je da Turci tokom svog boravka nisu ostavili nikakvog traga u genetici balkanskih naroda. Pitanje je samo u kojoj mjeri, značajnoj ili ne. Najbolji način da se utvrdi pravo činjenično stanje su genetska istraživanja.
Evo uporednih podataka rasporeda haplo skupina u Srba, Turaka i Italijana sa stranice Eupedije (http://www.eupedia.com/europe/european_y-dna_haplogroups.shtml):
Vidimo da je sastav haplogrupa kod Srba i Turaka veoma različit. Najčešća muška loza u Srba I2a je u Turaka vrlo slabo zastupljena. Raskorak u učestalosti vidimo i kod drugih grupa, recimo kod I1 i kod G-a, zatim kod grupa J1 i J2. Kao što se može vidjeti iz ove tabele, Italijani i Turci imaju mnogo više genetskog podudaranja nego Srbi i Turci. Po genetici Srbi imaju oko dva odsto turskih gena, “Bošnjaci” oko tri odsto, dok Turci imaju oko 10 odsto srpskih gena.
.jpg)
Na kraju da opovrgnemo i tvrdnju da su Srbi pod Turcima bili 500 godina. To nije tačno čak ni za najjužniji veći grad u Srbiji, Vranje, koje nije moglo biti duže pod Turcima od 489 godina, čak i ako uzmemo da je turska vlast nad Vranjem uspostavljena odmah poslije Kosovskog boja, a nije.
Sjeverni dijelovi Srbije do Save i Dunava (sa Šumadijom i velikim Pomoravljem) nisu bili pod Turcima ni 350 godina, jer su pod tursku vlast pali tek padom Smedereva 1459. godine. A bez Turaka je ova oblast bila i od 1718. do 1739, kada je bila pod vlašću Austrije.
Beograd pod Turcima nije bio ni 300 godina, jer je pao pod Turke tek 1521.
Mi Srbi idemo u svaku krajnost, čak i kada sebe treba ocrniti, pa tako kao godinu pada pod Tursku smatramo 1389. godinu, a pod oslobođenjem formalno tursko napuštanje beogradske tvrđave 1867. godine. Isti je primjer i sa bitkom na Kosovu polju. U školi se učilo da smo tada poraženi, i da je naša vojska sva uništena.
A istina je potpuno drugačija.
Kako ti se zvao otac - INSERT IZ FILMA NOŽ
- izvor:
- TREBINJELIVE
Нема коментара:
Постави коментар