Đorđe Janković je bio najveći terenski arheolog bivše Jugoslavije, mentor i učitelj generacija arheologa, čovjek koji nije žalio ni svoj položaj, ni život u borbi za istinu o prošlosti svog naroda
Sa dr Goranom Šarićem za časopis Blagodarje razgovarala Dragana Kuzmanović.
U knjizi Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije profesor Janković kaže: „Da bi opstao, narod mora biti svestan sebe, kao što piše u Zakonopravilu Svetog Save: „Svaki učitelj… ako pronikne u dubinu bogonadahnutih ovih knjiga, kao u ogledalu videće sebe kakav je i kakav treba da bude, i druge će poznati i naučiti.“ “Da li je profesor Janković„pronikao u dubine bogonadahnutih knjiga i arheoloških dokaza i kako je na osnovu toga video prošlost svog naroda ?
Konstelacija snaga na svjetskoj geopolitičkoj pozornici, pretenzije velikih sila na Balkan i zablude onih koji su posljednjih 100 do 150 godina vodili Srbiju doveli su do toga da Srbi kao narod ne zaborave samo na riječi Svetog Save, već i na same sebe, na svoj identitet i ono što ih je činilo Srbima. Malo je koji narod doživjeo takvo krivotvorenje povijesti, ne samo od strane Vatikana, Beča i Londona, već i od domaćih istoričara koji su u 19. stoljeću zarad dobrih odnosa sa Habsburškom monarhijom brisali iz srpske istorije sve što je bilo starije od Nemanjića. U Brozovoj Jugoslaviji uništeno je i ono malo što je preživjelo ranije cenzore i falsifikatore poput Ćorovića i Ruvarca. U takvim okolnostima profesor Janković napravio je herkulijanski posao jer je kretao od nule. On je cijeli svoj život proveo na terenu „kopajući po prošlosti“. Kao što Sveto Pismo kaže: „Budemo li mi ćutali, kamenje će progovoriti“. Upravo su kamenje i nebrojeni arheološki nalazi, kao i povijesni izvori koji su se sa njima slagali, bili razlog zašto je profesor Janković bio prvi srpski arheolog koji je imao hrabrosti reći istinu o tome da prisutnost Slavena na Balkanu seže puno pre 7. vijeka. Tada je sve postalo logično, sva njegova iskopavanja dobila su smisao i on je polako počeo slagati mozaik naše istinske prošlosti.
Profesor Janković u knjizi Srpske gromile govori o arheološkim saznanjima koja svedoče o postojanju Srba-Slovena na ovim prostorima mnogo ranije od 6. i 7. veka, kako smo do sada učeni. On je zbog ove knjige imao velike neprilike, pa mu je čak pod optužbom da „kvari omladinu“ poput Sokrata, onemogućeno da predaje studentima. Zašto je toliko važno da se po svaku cenu održi teza o Slovenima kao „divljim“ došljacima koji su proterali i uništili starosedeoce „napadajući ih iz zasede“, posle čega su se krili po močvarama „dišući na trsku“?
Ako ste vi na neke prostore došli kao osvajači i divljaci, onda vi na njih nemate ni moralno ni istorijsko pravo. To je bio razlog zašto je Beč, pošto su se Srbi oslobodili od Turaka, propagirao laž o doseljavanju Slavena u 7. vijeku. Austrija je smatrala da je predodređena da vlada ne samo Balkanom nego i svijetom, a Slavene kao autohtone stanovnike Balkana morali su prikazati kao robove i došljake koji mogu biti sretni što im bečka kruna uopće dozvoljava da žive na Balkanu. Habsburške monarhije odavno nema, ali se na katedrama Filozofskog fakulteta u Beogradu i dalje uče njihove laži, više kao odraz nekog atavizma, neke želje za očuvanjem svojih zvanja i fotelja, pa i autošovinizma, nego stvarnog uvjerenja tih profesora u te laži.
U godini kada obeležavamo 800 godina od samostalnosti Srpske Pravoslavne Crkve – profesor Janković bi rekao od obnavljanja Pomesne Crkve Srba – na ostacima srpskog pravoslavnog hrama na Novom Brdu služena je rimokatolička misa. Profesor Janković se svim svojim bićem borio da spreči krivotvorenje istorije ne zbog uverenja, već zbog materijalnih dokaza koje je nalazio. Da li je arheologija zaista toliko opasna po zvaničnu istoriografiju?
Opasne su činjenice ne samo iz arheologije, nego iz raznih grana nauke koje su laž o doseljavanju Slavena u 7. vijeku bukvalno sahranile. Zato se zvanična istoriografija u Srbiji pravi da se ništa u posljednjih pedesetak godina nije otkrilo ni u arheologiji, ni u antropologiji, ni u genetici. Kad arheolozi u Sloveniji otkriju slavensku keramiku stariju od doseljavanja Slavena, istoričari u Srbiji se prave da se ništa nije desilo. Važno je da nekako doguraju do penzije uz status quo, jer su im sebični interesi važniji od interesa naroda koji izdvaja od usta za njihove plaće. Oni su spremni žrtvovati budućnost čitave nacije učeći ih laži, zbog nekog svog bijednog mjesta asistenta na fakultetu. Đorđe Janković nije bio takav i zato su ga mrzili.
Danas smo svedoci sukoba tzv. „autohtonističkih“ i „bečko-berlinskih“ istoričara. Čini se kao da nikada nije bio veći interes da se iz materijalnih dokaza ustanovi kakva nam je zaista bila prošlost. S druge strane nam govore kako „prošlost nije bitna“ i da se „okrenemo budućnosti“. Da li su ti koji nas uporno okreću ka „budućnosti“ i sami okrenuti ka njoj ili vode računa o negovanju i očuvanju svojih mitova, pa čak i domaštane prošlosti?
Taj sukob postoji samo u Srbiji. U drugim zemljama je odavno jasno da su priče o doseljavanju Slavena u 7. vijeku samo dnevnopolitičke izmišljotine Habsburške monarhije i Mletačke republike koje su davno završile na smetlištu istorije, gdje su završile i njihove interpretacije naše povijesti. U Hrvatskoj npr. najveći autoritet za srednjovjekovnu povijest, prof. dr Neven Budak, kaže da je koncept o doseljavanju Slavena u 7. vijeku odbačen od strane moderne historiografske znanosti. Najveći hrvatski lingvist, profesor Alemko Gluhak, još je prije 30 godina napisao da je Podunavlje pradomovina Slavena. Samo u Srbiji političari vrište da se moramo okrenuti budućnosti, iako narod koji ne poznaje svoju prošlost nema nikakvu budućnost. Pogotovo se ta sintagma o „okretanju budućnosti“ koristi kad se treba narod uvjeriti da izda Kosovo. Samo zaboravite prošlost i sve će Srbima krenuti, kažu oni. Ali, prošlost jednog naroda je isto što i iskustvo jednog čovjeka. Šta bi se desilo sa nekim čovjekom kad bi mu izbrisali svo iskustvo i rekli da se „okrene budućnosti“?! Korijeni budućnosti nalaze se u našoj prošlosti, a ne u evropskim integracijama, jeftinim proizvodima sa Zapada i NATO paktu.
Kad biste u jednoj rečenici morali nekom ko nikada nije čuo za profesora Đorđa Jankovića objasniti ko je taj čovek bio, šta biste rekli?
Najveći terenski arheolog bivše Jugoslavije, mentor i učitelj generacija arheologa, čovjek koji nije žalio ni svoj položaj, ni život u borbi za istinu o prošlosti svog naroda.
Arheolog Đorđe Janković rođen je u Beogradu 1947. godine. Diplomirao arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu a potom započeo stručni rad 1971. god. u Muzeju Krajine u Negotinu. Od 1977. do 1978. bio zaposlen na Arheološkom institutu u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu kao asistent za srednjovekovnu arheologiju.
Magistrirao je 1977. a doktorirao 1987. godine. U zvanje docenta izabran 1988. godine, a za šefa Katedre za srednjovekovnu arheologiju izabran je 1997. godine i tu dužnost obavljao sve do 2007. godine kada mu je oduzeto zvanje docenta i onemogućen dalji rad sa studentima pod optužbom da „kvari omladinu“.
Rukovodio je brojnim arheološkim istraživanjima na teritoriji bivše Jugoslavije na osnovu kojih je zastupao teoriju o podunavskom poreklu Slovena i njihovoj autohtonosti na Balkanu i pre Velike seobe. Autor je mnogih knjiga, članaka i monografija.
Radio je kao profesor na Akademiji za umetnost i konzervaciju SPC, gde je bio i prodekan za nastavu.
Bio je i predsednik Srpskog arheološkog društva od 2003. do 2007. godine, kao i urednik naučnog časopisa Glasnik Srpskog arheološkog društva.
Preminuo u Beogradu 2016. godine.
„Sada imamo arheološke dokaze da smo ovde živeli i pre Rimljana, ali te činjenice ugrožavaju poredak Imperije. Kako objasniti svojim podanicima da su „primitivni“ seljaci sa tla Srbije „agresori“ i „zločinci“, neprijatelji „evropskih vrednosti“, nekada davali Rimu careve i stvarali vrhunska umetnička dela, a nisu bili „romanizovani“? Zato nam uskraćuju znanja o našoj baštini, i tu baštinu daju novostvorenim narodima. Zato imamo malo muzeja, mnogi muzeji ne rade, a oni koji rade nemaju arheološku izložbu o srednjem veku. Skrivanjem podataka o vrednosti sopstvene kulture olakšava se asimilacija naših iseljenika, slabi se odbrana onih koji još nisu napustili svoja ognjišta. Kad bismo se bavili svojom baštinom koliko države slične veličine, postale bi svima očigledne dve činjenice. Prvo, Srbi su autohtoni na najvećem delu bivše Jugoslavije i na njihovom tlu su promenom svesti obrazovane nove nacije bez korena starijih od 19. veka. Drugo, ta srpska baština nije nikakva kopija nadmoćnijih kultura, već stvaralačka i osobena.“
„Društveni poredak za vreme Jugoslavije podržavao je u Srbiji anacionalno delovanje protiv srpskih interesa, a nepotizam danas čini svoje. Otvoreno se sprečava i zakulisno ometa rad na srednjovekovnoj arheologiji: pozni srednji vek je dat na upravljanje arhitektama, rani srednji vek vizantolozima, a period od 7. do 12. veka nije poželjan za istraživanje. Kako reče jedan akademik: dovoljan je Srbima slavni period Nemanjića, šta će im starija istorija! Izmišljeno ilirsko poreklo Albanaca branili su neki najugledniji srpski naučnici. Odlučivali su i odlučuju ljudi u vrhu, koje ne zanima državni i narodni interes, ili svesno rade protiv njega. Među njima su i oni obuzeti kolekcionarskim strastima, učesnici ili prisutni u trgovini i rasprodaji arheološke građe, na najvišim mestima. Uz njih su razni nesposobni arheolozi, oni devijantni, svi različito duhovno oštećeni. A njih koristi Zapad. Svi koji su protivnici slovenske arheologije povezani su s Nemcima, kroz neke stipendije, doktorate, dnevnice, objavljeni člančić, i njima za reizbor nisu potrebni ozbiljni naučni rezultati.“
Goran Šarić: Balkan krije drevnu civilizaciju, nema doseljavanja
Izvor: Stanjesvsti.com
Нема коментара:
Постави коментар