петак, 1. септембар 2023.

TAJNE ČUVENE SVASTIKE Simbol svetla, tame, života, Sunca i slovenskog boga Svaroga


svastika_foto YoutubeFOTO: YOUTUBE

Reč svastika potiče od sanskrita svastike, što znači "sreća" i "dobrobit". Svastika je ekvilateralni krst sa kracima iskrivljenim, pod pravim uglom, na levu ili u desnu stranu.


Nadgrobni spomenik, Rajačke Pimnice, polovina XVIII vekaFOTO: WIKIPEDIA
Nadgrobni spomenik, Rajačke Pimnice, polovina XVIII veka

Naziva se još i kukasti krst ili tetra-gamadion. Predstavlja sveti simbol u budizmu, hinduizmu i đainizmu. U hinduizmu svastika ima različita značenja: sreća, Sunce, Brama ili koncept samsare.


Hindu svastika sa kracima na desnoFOTO: WIKIPEDIA
Hindu svastika sa kracima na desno

Budizam, koji se krajem prvog milenijuma značajno proširio u Jugoistočnoj Aziji dotičući Kinu, Koreju i Japan, zaslužan je za širenje ovog simbola. Smatra se da se upotreba svastike od strane bon vere u Tibetu, kao i sanskritskih religija kao što su cao dai u Vijetnamu i Falun Gong u Kini takođe može pripisati širenju budizma.
Prvi solarni simbol
Kako navodi Branka Vranešević, docent na katedri Istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, svastika predstavlja jedan od prvih simbola, solarnih, koji se javio u kulturama skoro svih krajeva sveta.


Svastika u mozaikuFOTO: WIKIPEDIA
Svastika u mozaiku

- Svastika se javlja od bronzanog doba do danas, te osim simboličnog nosi i vrlo snažno apotropejsko i magijsko značenje. U antičko vreme upotrebljavao se kao amajlija, znak sreće i dobrobiti a u nekim slučajevima i kao religijski simbol. Naime, zbog svog višestrukog i izuzetno raznolikog značenja (u zavisnosti od kulture u kojoj se javila i razvila, i čiji uticaj je primila) svastika je pronađena na brojnim predmetima lične upotrebe, na zidovima pećina, katakombi, kuća, grnčariji, staklu, grobnim vazama, novcu, pečatima, i dr. - ističe Vranešević.

 Najraniji simbol svastike pronađen je u Ukrajini u Mezinu, urezan u figurici ptice od slonove kosti, a datira 10.000 godina p.n.e. Smatra se da označava plodnost.



Simbol svastike nađen u UkrajiniFOTO: YOUTUBE
Simbol svastike nađen u Ukrajini

Kako kaže docent Vranešević ovaj simbol je najrasprostranjeniji na teritoriji današnje Indije, a pronađen je u najranijim kulturama jugoistočne Evrope – Srbiji (Vinča) i Bugarskoj (pećini Devetaška), a do danas prvi pronađeni primer svastike vezan je za teritorije današnje Ukrajine.
Vinčanska kultura
Svastika se javlja u Vinčanskoj neolitskoj kulturi na grnčarijama koje su stare oko 4000 godina p.n.e. Svastika je sličan simbol takozvanom kolovratu koji predstavlja sveti simbol u slovenskoj kulturi. Označavao je beskrajni ciklus rođenja i smrti. Reč se i sastoji iz dva dela, kolo koje označava sunce i vrat što znači okretanje ili pokret. Ovaj simbol su zvali “malo Sunce” i označavao je Svaroga, prvo božanstvo Sunca, slovenskog boga vatre i neba, stvoritelja svega na nebu i zemlji. Svastika i kolovrat konstantno su isprepletani i evoluirali su kroz istoriju. Postoji oko 144 varijacije ovog simbola. Simbol svastike i kolovrata se upotrebljavao u ranoj indo-evropskoj astronomiji. Predstavlja interakciju života i smrti, svetla i tame, pa čak laži i istine. Drveni spomenici slovenske kulture zvali su se “idoli” i obično su predstavljali božanstva i na većini ovih monumenata bio je simbol svastike. On se takođe urezivao u nadgrobne spomenike i predstavljao je večnost i stalni ciklus života i smrti. Svastika i kolovrat su prvi put objavljeni u knjizi poljskog slikara Stanislava Jakubovskog “Pravoslavni arhitektonski motivi” iz 1923.godine.


KolovratFOTO: WIKIPEDIA
Kolovrat

Ovaj simbol se sastoji od dve, možemo da kažemo savršene geometrijske slike: kruga i krsta po rečima Branke Vranešević.
- Krug pripada grupi najrasprostranjenijih oblika koji predstavlja simbol Sunca, božanstva, beskonačnosti, večnosti i ispunjenja, te simbolično označava vasionu, planete ali i Suštinu. Krst je široke upotrebe i značenja u gotovo svim civilizacijama, kulturama i religijama, na svim kontinentima i u svim vremenima. Dve prekrštene linije označavaju i definišu suštinu kosmosa, ali i ovozemaljskog sveta, te ćemo često pronaći da simbolizuju četiri strane sveta, četiri aspekta prirode (sunce, vetar, zemlju i vodu), četiri godišnja doba. Budući kombinacija ova dva simbola, krsta i kruga, svastika prima njihovo značenje te se tako upotrebljavala kao amajlija. Neke kulture razlikuju značenje svastike u zavisnosti od toga na koju stranu su kraci okrenuti. Tako, komponente svastike čiji su kraci usmereni na desno označavaju svetlost, vatru, život, Sunce, dok svastika čiji su kraci okrenuti na levo smatra se da predstavljaju tamu i smrt. Na taj način, svastika označava dve suprotnosti i dva principa - muški i ženski - navodi Branka Vranešević.
Nacističko preuzimnja simbola svastike
Simbol doživljava preporod krajem 19. veka, nakon arheološkog istražvanja čuvenog Hajnriha Šliman. On je otkrio na mestu drevne Troje ovaj krst. A povezao ga je sa sličnim oblikom koji je pronađen na grnčariji u Nemačkoj, za koji se spekulisalo da je religijski simbol dalekih predaka. Međutim, rad Šlimana ubrzo je preuzet od nacionalističkog pokreta, za koje je svastika bila simbol "arijevskog identiteta" i nemačkog nacionalističkog ponosa. Ova pretpostavka Arijevskog kulturnog porekla nemačkog naroda je verovatno jedan od glavnih razloga zašto je nacistička partija formalno usvojila kukasti krst kao svoj simbol u 1920. godini. Prema nekim podacima, smatra se da su bivši baltički vojnici iz I svetskog rata preneli ovaj simbol na teritorije Finske, te su se ti brojni veterani kasnije priključili nacionalističkom korpusu oformljenom da se suprotstavi tadašnjoj, posleratnoj, vlasti. U to vreme, brojni antropolozi su verovali da je ovaj simbol u stvari arijanski i da je njegova široka upotreba vezana za njihovo naseljavanje odnosno rasipanje duž Evrope i Azije. Tu ideju će, kasnije, propaganda u vreme Hitlera iskoristiti.


Svastika preuzeta i postala simbol nacizmaFOTO: WIKIPEDIA

Svastika preuzeta i postala simbol nacizma
Nacistička partija, međutim, nije bila jedina partija koja je koristila kukasti krst u Nemačkoj. Posle Prvog svetskog rata, jedan broj desničarskih nacionalističkih pokreta takođe su koristili ovaj simbol. Svastika je postala povezana sa idejom rasno "čiste" države. Do trenutka kada su nacisti stekli kontrolu nad Nemačke, konotacija svastike su zauvek promenila. Svastika će postati najprepoznatljiviji simbol nacističke propagande, koji se pojavljuje na zastavi, kao i na izbornim plakatima, medaljonima i bedževima za vojsku i drugim organizacijama.
Međutim, od usvajanja svastike kao simbola nemačke nacističke partije i Adolfa Hitlera, simbol danas uglavnom asocira na fašizam, rasizam, Drugi svetski rat i holokaust. Danas svastika ima negativan prizvuk nažalost upravo zbog skorije istorije i nenamerne "zloupotrebe" simbola, ali da je on bas naprotiv imao izuzetno pozitivno znacenje.
VIDEO> Pogledajte mini dokumentarac o ovom simbolu

Ovo su božanstva starih Slovena

Svi znamo za Zevsa, Odina, Jupitera, Veneru, Afroditu… A da li znate kako su se nazivala božanstva starih Slovena i kako su izgledala?

Ruski umetnik Jaromir Velikorodov već dugo se bavi rezbarijama kipova staroslovenskih božanstava. On je svoje radove, uz umetničku slobodu koja je neizbežna u ovoj vrsti radova, jer o mitološkim bićima starih Slovena ne postoji sačuvano mnogo originalnih izvora (pre svega jer su kipovi i rađeni u drvetu), bazirao i na istraživanjima staroslovenske kulture kojom se bavi dugi niz godina.

Kako kaže ovaj ruski umetnik, kultura starih Slovena njemu je bliska i po duhu, a i po krvi. Kipovi su urađeni od lipovog drveta i premazani maslom i pčelinjim voskom, onako kao što se to radilo u davna vremena.

Stari Sloveni su kipove nalik ovima koje izrađuje Velikorodov držali u svojim domovima, ukrašene vezenim peškirima.

Upoznajmo neka od mitoloških bića naših predaka:

Dabog (Dajbog, Dažbog, Daždbog, Daba) (stsl. Dažьbogъ) je slovenski bog koji daje život Zemlji, jer je istovremeno bog Sunca (sunčeve toplote) i kiše koji su najvažniji uslovi za opstanak ljudi. On je istovremeno i bog podzemnog sveta i rodonačelnik Slovena (ljudi). Dabog je prema usamljenom tumačenju Veselina Čajkanovića bio i vrhovni bog Srba.

Crnobog (Crni bog) je Bog noći i mraka iz slovenske mitologije. Crnobog je možda najtajanstvenije slovensko božanstvo u vezi sa kojim postoje mnoge pretpostavke, ali malo toga se može potvrditi sa sigurnošću.

Hors (stsl. Hъrsъ) je istočnoslovensko božanstvo nejasnih funkcija, verovatno bog Sunca. Njegov drveni idol nalazio se na brdu u Kijevu, pokraj idola Peruna, Dažboga, Striboga, Simargla i Mokoši. Pretpostavlja se da je lik tog božanstva formiran pod uticajima sa juga. Ponekad se pojavljuje i pod imenom Surija (postoji i hinduističko božanstvo istog imena) odnosno Zorja. Drevni Sloveni su verovali da Svarogov sin kuje novo sunce i da ga onda konji Surijini prenose preko neba.

Jarilo je u mitologiji starih Slovena bog prolećne vegetacije i plodnosti, a ponekad je bio povezivan i sa ratom. Zamišljan je kao izuzetno lep mladić, koji jaše na belom konju, u beloj odeći, bosonog, okićen poljskim cvećem i sa svežnjem klasja u rukama. Zbog toga su u različitim prolećnim obredima, devojke odevene u belo i ovenčane cvećem, jahale na belim konjima. U njegovu slavu su pravljene i lutke od slame, koje su nazivane imenom ovog božanstva.

Lada — boginja leta, ljubavi i lepote iz staroslovenske mitologije. Po verovanju starih Slovena ona živi u drugom svetu zvanom Irij do proleća, kada se budi noseći sa sobom proleće. Ime boginje Lada se prvi put spominje u periodu renesanse, kada su slovenski istoričari, pod uticajem njihovih francuskih, italijanskih, nemačkih kolega počeli da pokazuju jak interes za antičku mitologiju. Neki od njih, posebno češki i poljski istoričari pokušali su da izgrade zaboravljeni slovenski panteon bogova.

Ljelj brine o pobratimstvu, a sin je Triglavov i muž Ladin.

Mokoš (staroslovenski: Mokošь; još i Mokoša, Mokoška) u mitologiji Istočnih Slovena boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova, posebno predenja. Njen drevni idol postavio je knez Vladimir na brdu u Kijevu, i to pored idola Peruna i ostalih bogova. Na severu Rusije nazivaju je Mokuša i zamišljaju je kao ženu velike glave i dugih ruku koja obilazi kuće i nadgleda prelje. Njen kult je, sudeći po toponimima, bio rasprostranjen i kod Zapadnih Slovena.

Morana (ili Mora, Morena, Marana, Maržana) je u slovenskoj tradiciji simbol smrti i zime. Pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešće kao lepa devojka, vrlo bleda, sa vučjim očnjacima i kandžama. Njen drugi lik je onaj poput Baba Jage, ružne stare veštice.

Perun (stsl. Perunъ) je slovenski bog neba i nepogoda (padavina, letnjih oluja) odnosno bog gromovnik, neka vrsta slovenskog Zevsa, kome su se stari Sloveni često obraćali tokom suše. Njegov dan je bio četvrtak, a posvećeni su mu Hrast i perunika (božur ili bogiša).

Rod je biće iz slovenske mitologije za koje u nauci još uvek postoji nedoumica oko toga da li predstavlja božanstvo ili mitološko biće. Sa Rodom se obično pominju i Rožanice ili Rožanjice.

Živa je, u slovenskoj mitologiji, boginja života. Na glavi je imala ukras, koji je podsećao na sunčeve zrake; bila je ogrnuta lakim ogtačem, golih grudi i ramena. U levoj ruci držala je klasje žita, u desnoj voćku sličnu jabuci.

Svarog (stsl. Svarogъ, Sovarogъ) je slovenski bog Sunca koje daje životnu toplotu kao i kućnog ognjišta (koje je zamena za Sunce). Pominje samo u jednom izvoru – u „Hronika“ vizantijskog istoričara Jovan Malala.

Triglav je u mitologiji Baltičkih Slovena troglavo božanstvo, verovatno bog rata. Međutim kao vrhovni bog on ima i trostruku ulogu božanstva koji obavlja tri funkcije: božanstvo rođenja, božanstvo zagrobnog života, smrti i predaka i božanstvo održanja čovekovog života. Takođe sličnost Svetovida i Triglava navodi na pomisao da se može raditi o istom božanstvu, koji se u različitim krajevima, različito nazivao.

Stribog, Striboh (stsl. Stribogъ) je božanstvo u istočnoslovenskoj mitologiji. Svi vetrovi smatrani su njegovim unucima. Njegova kultna drvena statua pominje se među kipovima koji su stajali na bregu u Kijevu, gde su pronađene i statue Peruna, Horsa i Mokoša. Zamišljan je kao sedi starac koji drži rog u rukama, kojim budi vetrove, svoje unuke. Životinja koja je simbolizovala Striboga je orao.

Veles ili Volos (stsl. Velesъ, Volosъ) je slovenski bog polja, pašnjaka i šuma odnosno useva, stoke i životinja (divljih). Njegov životinjski pandan je medved, dok je u hrišćanstvu njegovu ulogu preuzeo sveti Vasilije (ili sveti Vlasije). Ima nekih autora koji u njemu vide i slovenskog boga podzemnog sveta, a neki mu pripisuju i zaštitu poezije. Po njemu je nazvan jedan od najkontroverznijih spisa iz oblasti stare slovenske vere poznat kao Velesova knjiga.

Izvor: vestinet.rs 

недеља, 27. август 2023.

VIDEO – Znate li najvažnije bogove Slovena? Svarog, Perun, Crnobog, Stribog i Vesna


Jupiter, Afrodita, Apolon… su vam sigurno poznata božanstva rimske mitologije, međutim što znate o bogovima Slovena? Koliko znate da ih nabrojite?

Svarog

Svarog je vrhovni bestjelesni bog, prastvoritelj svijetloga neba pod čijim se svodom „sve rađa i događa“. On je praotac zemlje i svakoga „roda i ploda“, dakle svega na zemlji, ali i stvaralac kompletne vaseljene. Ovog boga su svi Sloveni smatrali „prepunim slave i božanstva“ jer upravlja nebom koje je iznad i izvan svega, a ipak sve obuhvata. Svarog spava i u snu je stvorio ovaj svijet koji je povjerio Perunu i ostalim bogovima na čuvanje i upravljanje. On ne može neposredno djelovati na fizičko, materijalno okruženje koje sanja, ali zato može da utiče na volju ostalih bogova, i tu je njegov uticaj ogroman. NJegovo buđenje označiće kraj svijeta. Alternativna imena: Rod i Usud.

Perun

Poznat svim Slovenima kao bog groma i olujnog neba, Perun je ostavio brojne tragove u imenima ljudi, mjesta, planina, pa čak i biljaka, npr. perunika, koja se naziva i bogiša, dakle božja biljka. Ovo je bog koji udara i krši, koji kažnjava nepravdu. Zamišljan je kao zreo čovjek duge brade, sa ognjenim kamenom, strijelama ili munjom u rukama, ponekad prekriven i „kapom nevremena“.

Alternativna imena: Prov, Parom, Porenucije i Belobog.

Crnoobog

Crni bog ili Crnobog je bog tame i vladar svijeta umrlih. Njegovo podzemno carstvo je crno i mračno, pa je i on sam crne spoljašnjosti. On jedini stoji u potpunosti nasuprot moćnih bogova sklonih ljudima, jedini on čovječanstvu otvoreno čini zlo, poznat i kao Crnoglav. Pretpostavlja se da nasuprot Crnobogu stoji Bjelobog o kome se, nažalost, osim imena, ništa ne zna pouzdano. Ponegdje se u usmenom predanju pominje i kao Bjelun. Možda se iza ovog imena krije Perun.

Stribog

Stribog je u slovenskoj mitologiji bog riječnih tokova i potoka nabujalih od kiše, bog svih vodenih i vazdušnih strujanja. Svi vjetrovi smatraju se Stribogovim unucima. Najčešće spominjan kod Istočnih Slovena, on je i bog zime, leda i mraza koji donosi hladne vjetrove, bure i nevrijeme.

Alternativna imena: Podaga, Pogoda, Podzvižd.

Vesna

Vesna je u staroj slovenskoj mitologiji bila boginja proljeća i plodnosti, zadužena za proljeće, jutro i rađanje života. Poznata je još i po imenima Živa, Diva i Devana. Vesna se prikazuje kao prelijepa, uvijek nasmijana, naga i bosa žena, donekle prekrivena ruhom od paprati, trave i cvijeća, kose koja je ponekad takođe sva od cvijeća, spuštene do ispod koljena. Bujnih je grudi, kako i dolikuje boginji koja označava plodnost, a ponekad u desnoj ruci drži jabuku, a u lijevoj grozd, ili joj je na kažiprstu desne ruke lastavica, simbol proljeća, a u lijevoj kita cveća, koja simbolizuje i brak.

{youtube}CUnAxEW-weY{/youtube} 


петак, 2. децембар 2022.

ОЈ, БОГА ТИ, ШАЈКА ПТИЦО! Шајкача је много више од обичне капе, а да ли ви знате њено порекло и суштину?



Whenever dangerous and difficult times come, shacks come back into fashion. Hats and caps then sink into oblivion for a while.The shajkača, which is an everyday, indispensable part of the national costume in peacetime, is the only cap in the world, which turns into a mandatory part of the uniform overnight in wartime. That's why Serbs, even in times of peace, always act as if they are a bit at war!

No matter how smart and informed he is, a foreigner who does not know the origin and essence of šajkača will never understand Serbs. Namely, the sajkača is much more than a simple cap: it is a form of defiance, courage, tenderness and spite.

For several centuries, it has protected Serbian heads from natural calamities and war defeats, representing a sacred link with the past - a link with life. What a cap it is, the best evidence is that the cap is not taken off for anyone in the world, except for the Lord God in the church!You eat and work with it, and when a person falls asleep, it is applied to the face to protect against annoying flies and create an artificial night.

Oh, my God, hawk bird! - our people sing.

Not a single cap in the world is able to reveal the character and mood of the person who wears it at first glance! Bruised on the eyebrows, as in the famous "Scout" war photo, the sajkača is a sign of caution and danger, and also reveals the nature of its owner.

Накривљена на једно уво, одаје његово бећарско расположење, склоност пићу и лумповању, спремност да се препусти претераним осећењима, обести и дерту. Забаци ли је власник на потиљак – ето скривеног кабадахије или човека у недоумици, који се спрема да обави неки претежак посао. Превелика шајкача, која пада на клембаве уши говори о небризи власника који је дигао руке од себе, о мирењу са неимаштином и наилазећом бедом.

Боже, каквих ли све шајкача нема у Србији! Изгужваних, ознојених, улепљених, избледелих од киша и ветрова, жеге и снега; нових, новцијатих (које се носе на слављима или из пркоса), дрчних и усправних, што на главама стоје изазивачки и оних, скљоканих од туге и жалости, које покривају главу попут слетеле утучене птице уморних, сивих крила… 

ПАТРИЈАРХ ПОРФИРИЈЕ: Чудесно житије Свете Великомученице Екатарине Александријске и Синајске



 The life of the Holy Great Martyr Ekaterina of Alexandria and Sinai, which our Church celebrates today, is truly touching and miraculous. Although an above-average educated and eloquent noblewoman, she vowed to the Lord Christ and His Gospel as the highest and most beautiful value. That is why during the time of the Roman emperor Maxentius (at the beginning of the 4th century) she endured unimaginable suffering. A young woman, with opportunities better than many men and braver than numerous members of the stronger sex, confirmed herself as the bride of Christ and consecrated herself as such.

In memory of the ring that was symbolically given to her as a bride in the vision before her suffering by Christ himself, and the devotees of her holy relics in the Monastery of St. Catherine in Sinai are always presented with a modest ring as a symbolic sign of the Christian vow to God. The altar of this monastery, which was built by Emperor Justinian back in the sixth century, was built at the place where God appeared to Moses from incombustible blackberry, which is why his church with its rooms and walls is a real treasure of a very rich spiritual and cultural heritage, attested in the oldest icons, mosaics and manuscripts.

(ВИДЕО) ЛУЖИЧKИ СРБИ: Вековима пркосе и не заборављају свој идентитет!



 Лужички Срби су најмање словенско племе које живи у источном делу Немачке, у савезним покрајинама Саксонија и Бранденбург, у делу Европе који је кроз историја постао познат као Лужица.

У питању је област југоисточно од Берлина према пољској и чешкој граници, која се дели на Горњу и Доњу Лужицу.

Данас су практично збијени у долину реке Шпреје, иако су некада заузимали неколико пута већи простор. Има их ипак и у енклавама у источној Немачкој ван ове регије; поменућемо Шпревалд, на лужичкосрпском Блота (на нашем Блато), који је нешто северније од Лужице, у правцу Берлина.
Kултурни центар Горње је Будишин (историјски део Саксоније где су били повољнији услови за њихог опстанак), док је центар Доње град по имену Kочебуз.

Kада су тачно дошли на пределе око реке Одре тешко је утврдити, али су свакако били ту 500. године нове ере.

Неки историчари тврде да су Лужички Срби наши давни преци, а други да су само немачка национална мањина.

Најважнији доказ о томе да су то Срби, јесте што овај народ и данас слави Васкрс и Ђурђевдан на српски и православни начин. О овој историјској чињеници сведочи данас Сербскиј музеј, који се налази у једној барокној палати у граду Kотбусу, стотинак километара јужно од Берлина.

Лужички Срби су као припадници веће групе Полапских Словена, који су пристигли са простора царске Русије и настањивали цео простор Источне Немачке – простране територије источно од реке Лабе, па све до Одре и Висле у Пољској. Били су подељени у бројна српска племена: Бодриће, Љутиће, Лужане, Милчане, Поморане, Гломаче – Далеминце, Рујане, Суселце, Нелетиће.

И данас деведесет одсто свих географских назива река, поља, језера и насељених места у покрајинама Мекленбургу, Саксонији, Брандербургу, Померанији и другим, носе српска имена (Kаменица, Бела Гора, Бела Вода, Ратибор, Дубравка, Рогозно, Стрела, Дреново, Трново, итд.) Иако тамо више нема Срба, осим у региону Лужици, они су уписани као Северни Срби. Односно као Срби у Немачкој и код Берлина.

Kод народа у околини Берлина и данас постоје предања о Сорбенима и њиховим кнежевима, а односе се на српске владаре, градове и храмове и честе ратове. Та предања гаји и понемчено српско становништво. Лужички Срби себе називају и Сербја, Серб, Сербоњка, док Србе са Балкана називају Јужним Србима: Јужни Сербја.

Говоре два слична језика: горњолужичкосрпски (под утицајем чешког језика) и доњолужичкосрпски (под утицајем пољског језика). Оба језика спадају у словенску групу језика. Обичаји Лужичких Срба не разликују се много од обичаја других словенских народа и потичу из 17. века. Ускрс је нарочито важан догађај за Лужичке Србе, који га обележава традиционалним осликавањем јаја.

Лужички Срби успели су да очувају језик, обичаје, фолклор, књижевност и самобитност, једном речју етнички идентитет најмањег, али веома поносног, словенског народа.

Лужичани за себе тврде да су изворни Срби, а сународнике на Балкану називају јужном браћом. Сматрају их оним делом српског народа који се од 4. века запутио на европски југ, бежећи од огња и мача којима се утеривало хришћанство међу ондашњим незнабожцима у другим деловима Европе.
Док је трајало НАТО бомбардовање СРЈ, Лужички Срби су непрекидно сакупљали помоћ за јужну браћу.

Они своју децу називају именима Јагвита, Божена, Људмила, Ленка, Александар, Борислав, Станислав, Амалија, Kазимир. Познати су по шаренилу својих фолклорних ношњи, словенској митологији, духу приповједака и сага, бајкама и питалицама, по ускршњим шареним јајима, свадбарској супи, свадбарском купусу и славским обичајима.

ИЗВОРregion.alo